Autohtona buša, koja vodi podrijetlo od izvornog oblika “Bos brachyceros europaeus”, spada u skupinu kratkorožnih, primitivnih goveda. Kao pasmina izuzetne konstitucije, počela se formirati prije 6500 godina, u vrijeme demografske eksplozije koja se širila s Bliskog Istoka.
Monofiletska teorija o formiranju pasmina goveda u Europi, po kojoj su autohtone pasmine nastajale uplivom domestificiranog goveda s Bliskog Istoka u zatečene divlje populacije goveda, dobiva sve više potvrdu (Medjugorac, 1995). Adametz (1895) u svojoj monografiji postavlja tezu da su bušu doveli sa sobom Hrvati iz svoje prvobitne postojbine.

Krajem devetnaestog stoljeća u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji u stočarstvu, pa tako i u govedarstvu, uglavnom su bile zastupljene arhaične pasmine. Na području Hrvatske prebivale su dvije pasmine goveda: buša, malo kasnozrelo govedo i u manjoj mjeri podolsko govedo. Od cjelokupnog područja 3/8 je pripadalo buši (bos brachyceros europaeus) a 3/8 su pripadale različitim križancima buše sa stepskim govedom (Šic i sur., 1994). U područjima našega Krša, odnosno u oblastima Požege, Zagreba, Modruš-Rijeke i oblasti Lika-Krbave, buša je bila zastupljena sa preko 92% (Frangeš,1903). Adametz (1895) objavljuje prvi studiozniji rad na upoznavanju buše koju on naziva “Ilirsko govedo”. U njemu se osvrće na sve važnije proizvodne pokazatelje.

Adamtez je prema boji dlačnog pokrivača podijelio ilirsko govedo na tri tipa: plavo, smeđe i crno. Adametz (1895) naglašava slabu razvijenost pigmentiranog vimena, kratke sise, mlječno ogledalo je jako malo, a cijelo vime je pokriveno dlakama, katkad gustim kao vuna. Navodi kako laktacija traje od 5 tjedana do 5 mjeseci i u tom razdoblju proizvede 600 – 1400 litara mlijeka. Značajno je što mlijeko sadrži prosječno 5,2 % mliječne masti. Adametz promatra i proizvodnju mesa, te analizom klanja 12 volova, prosječne mase 342,5 kg, utvrđuje randman od 48,72%. Klanjem krave prosječne mase 258,75 kg utvrđen je randman 45,82%. Mala masa teladi kod poroda od 16,5 kg uvjetuje laka teljenja i neznatne gubitke teladi.

Frangeš (1903) u svojoj monografiji “Die Buša”, studiozno je opisao eksterijer i proizvodni potencijal ove pasmine, te naglašava posebnost buše u odnosu na podolsku pasminu. Adametz (1898) u svom radu, na osnovu kraniometrijske analize, postavlja polifiletsku teoriju o podrijetlu i formiranju ove dvije autohtone pasmine.

U svrhu istraživanja proizvodnih svojstava pasmina goveda, Kraljevska zemaljska vlada je omogućila zemaljskom dobru u Božjakovini (1898-1905) istraživanje proizvodnih odlika buše. Rezultati istraživanja podudarni su se dotadašnjim studijama koje su upućivale na to da je buša malo, otporno, niskoproduktivno govedo, ali i to da postoje grla sa znatnim pozitivnim produktivnim odstupanjima. Odlukama Zemaljske vlade Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, početkom ovoga stoljeća inicirane su promjene u tadašnjoj populaciji goveda, uvozom stranih pasmina i njihovim križanjem s bušom. Zakonom iz 1908. god. propisano je da bušu u kraškim predjelima treba pretapati čistokrvnom oberintalskom pasminom. Taj trenutak možemo uzeti kao početak sustavnog pretapanja buše, kao i početak njenog postupnog nestanka kao čiste pasmine.

Ogrizek (1930) zauzimajući se za uzgoj buše u čistoj krvi kaže: Na temelju podataka o absolutnom podavanju stvaramo zaključke o vrijednosti naše stoke. Ako mi ta podavanja stavimo u relaciju sa troškovima za uzdržavanje, ukazuju nam se te naše domaće prezrene pasmine u sasvim drugom, mnogo povoljnijem svijetlu. Ogrizek (1930) staje u obranu buše ističući da ilirskom brahicernom govečetu nema premca u našim planinskim predjelima sve dotle, dok se tamošnje ekonomske prilike totalno ne izmijene. Napominje da je buša premalo istraživana i da se u njoj nalazi genetska osnova za veću mliječnost i masnoću mlijeka, te da je moguće u relativno kratkom vremenu (za petnaestak godina) bušu selekcionirati za veću proizvodnju mlijeka. Napominje da taj posao nije lak te da nije atraktivan kao kupovina bikova u europskim zemljama, ali da će više doprinijeti razvoju stočarstva. Ogrizek (1940) naglašava kako uzgoj u čistoj krvi zahtijeva više vremena nego ako bi, na pr., stručno provedenim križanjem popravljali svojstva jedne pasmine. Pretapanje domaćih niskoproduktivnih pasmina goveda, inozemnim produktivnijim pasminama predstavljalo je drugu mogućnost, koja je kasnije potpuno prihvaćena.

Ogrizek (cit. Rako, 1943) je kazao da: Kulturne pasmine dovesti u kulturno zaostalu sredinu nije težak posao. Čitavu daljnju brigu i muku prepustiti seljaku u najmanju ruku je lakoumno. Rako (1947) ističe da dugogodišnji uvoz oberintalskog goveda na područje Dalmacije nije urodio očekivanim plodom i stoga predlaže da se uz nužno povećanje kvalitete stočne hrane, pozornost usmjeri na edukaciju seljaka. Preporučuje da u brdskim područjima treba zadržati čistu bušu, a u područjima s više hrane i dalje primjenjivati oplemenjivanje.

Dvojba o načinu oplemenjivanja buše bila je prisutna sve do sredine 20. stoljeća, odnosno do vremena kada se o oplemenjivanju buše uzgojem u čistoj krvi moglo još govoriti (Puškaš, 1983). Šmalcelj i Rako (1955) svjesni potiskivanja buše ističu kako je moguće da se buša u “čistoj krvi” sačuvala samo u najekstenzivnijim, planinskim, prometno slabo vezanim područjima, ali napominju da je i preostalu bušu još uvijek moguće selekcijom unaprijediti u govedo dobrih pasminskih odlika. Šmalcelj (1956) se slaže sa svojim prethodnicima i zaključuje da je bušu trebalo selekcijskim radom unaprijediti, a ne pretapati u druge pasmine.

Razlozi koji su doveli do ugroženosti pasmine: industrijalizacija stočarske proizvodnje, okrupnjavanje proizvodnih jedinica, gubitak gospodarske konkurentnosti, skroman prinos mesa i mlijeka u odnosu na inozemne pasmine goveda, introdukcija alohtonih pasmina goveda, uvođenje mehanizacije u poljodjelstvo (gubitak radne funkcije), manja važnost stajnjaka u ratarskoj proizvodnji, pad interesa za stočarsku proizvodnju, depopulacija sela, urbanizacija ruralnih sredina.

Buša je kao pasmina dočekala kraj XX. stoljeća potpuno zanemarena i zaboravljena od strane resornih službi i znanstvenih institucija. Međutim, buša kao pasmina nije potpuno zanemarena od strane uzgajivača koji su u marginalnim područjima zadržali nekoliko desetaka jedinki u ”čistoj krvi” i koje su poslužile kao nukleus iz kojeg je populacija počekom XXI. stoljeća revitalizirana. Pokrenuti program inventarizacije pasmine 2003. godine, javne potpore uzgoju (subvencije) te promidžba pasmine potakli su značajan interes javnosti za ovu pasminu. Nakon toga je buša kao pasmina ”izvučena” iz anonimnosti i ponovno se nastoji integrirati u različite sustave proizvodnje i ponovno uključiti u život ruralnih prostora.